Samo se o strahovima priča. Pojedoše nas strahovi.
Ima onaj fazon: bojim se samo dvije stvari - svega i svačega.
Borim se ovih dana sa svojim starim strahovima, i mačka me čudno gleda, kao da mi nešto leta oko glave pa je plaši.
Ima i paranoja. Ako je život slanina, mi smo bijelo, paranoja crveno.
Ajde ovi što gutaju droge pa se paranojišu, već i odlikaši, što se od griote stresu.
Niko nigdje nije siguran. Ima na TV-u serija "pain behind fame", pa mi bude lakše kad čujem da se neki selebriti plaši leptirova. A znala sam da i bogati plaču, nego eto.
Kažu, trebamo se plašiti straha, a ja se eto plašim kako ću kad straha nestane. Čime ću pravdati neka svoja suluda ograničenja? Znači li to i da ću ranije ustajati?
Hoću li u potrazi za samom sobom nekako postati dugokosa sijeda vještica sa mačkom kojoj tabani mirišu na tamjan,
ona u indijskim haljama što se njiše uz štapiće,
ona što peče mafine sa borovnicama i sprinkluje domaći vanilin šećer,
ona što ne zna dal slika ili pjeva ili pleše ili kuva ili brblja,
ona što je dvorska luda, i da li to baš mora tako.
Jel može da budem ful kul ali da tu i tamo proždrem nešto nezdravo, nasilno i politički nekorektno,
da proizvodim ozon nekim bmw-om,
da se farbam i picanim i u kožu i krzno oblačim, i da dajem tih deset posto, ali na svoj način.
Može li taj scenario bez straha da će mi pasti klavir na glavu. Može li se biti Švajcarska u ovom ratu zvijezda.
Što više vjerujem da može, to me je više strah da pokušam.
utorak, 20. prosinca 2011.
subota, 17. prosinca 2011.
šta bi dao da si na mom mjestu
kao prvo, prije bilo kakvog uvoda, joga je čudo. disanje je čudo. dišite, ljudi, dišite duboko i pametno!
kao drugo, prevoda više nego ikad, a ugao pod kojim mogu nakositi glavu - nikad manji. zamalo pa uvetom dodirujem rame, to se nije desilo...od četresdruge!
blagodeti pa i šlampavo odrađene joge su mnogostruko i višestruko veće od zamišljanog.
kao treće, slabo zamišljam, odlično improvizujem. najbolje torbe su nastale od nečega što je "went wrong".
mama kaže, rekao je tata da naručuješ kuhinju, on će dati pare. ne, pare su tu, samo treba da smislim šta hoću. satjerana u ćošak željom da se dokažem ocu, sinoć poslije posla legoh sa olovkama - i nacrtah kuhinju. to je to. poslije deceniju i po zamišljanja tog stana, kuhinja je tu!
nadam se da će mi joga pomoći da pravim čuda jer mi je ćeif, a ne što me muka natjerala.
kao četvrto, danas sam se sa osobitim merakom picnula, i u nekom društvenom vakuumu otišla u nabavku, sleš, razgledanje po prodavnicama. i modiana, i beneton i sportina i knjižara i parfimerija i nakit i supermarket. i tek sad vidim šta sam godinama propuštala. kakva ljepota ritualnog razgledanja detalja po policama.
prolazim tako pored žene koju sam viđala po gradu, nakaradna, luda, jako našminkana, nakinđurena. priča sama sa sobom na klupi u merkatoru. pokazuje prsten onako, ispred sebe, nešto pita.
malo u beneton, simpa prodavac, odjeća dosadna. malo u sportinu, nemaju joga prostirke, imaju jakne od 2000 KM vezane lancom.
u knjižari me prijatno iznenadilo vidjeti nešto što u mojoj glavi ima samo u inostranstvu. vratila mi se neka vjera, društvena pozitiva. ljudi kupuju knjige, članovi kluba čitalaca. ja praktično nikad ne kupujem knjige.
kupila sam kist, kobalt plavu i smaragdno zelenu akrilnu boju, i kratku povest vremena stivena hokinga. nisam znala da postoji reč "povest". na ćošku piše "posebno izdanje za kolekcionare", ajde. 12 KM. smešno. knjige su jeftine, otkrivam, kao tri sata i dva minuta parkinga u BBI-ju i šalica kafe u centru. a i ko će čitati sa ekrana, mrtvo slovo na papiru je tito (mrtvi).
kad čujem iz knjižare Lakin glas. razgovara sa nakinđurenom ženom što priča sama sa sobom. pita je za telefon, da se vide, da bude u njegovom spotu. zvonak mu glas, čuje se u prodavnici, ponavlja - snimamo spot, pa da budeš u njemu, jel imaš neki broj, kako ću te naći. ona ne razumije.
hoću ja, Laka, u tvoj spot! pored police sa knjigama ogledalo, zraknem se, napucana, i korektor i puder i eye shadow fade in, i to baš danas, od svih kul raščupanih dana, nema šanse da se prodam Laki po estetskom senzibilitetu. što je čudno, bila sam u svom najkuljem ikad dezigual mantilu, ali je uz taj moj aj šedou nekako sve izgledalo folkerski. teta je apsolutni pobjednik, sa tačkama od tuša ispod obrva, Lakina davno izgubljena mama, u outfitu koji bi mekvina (mrtvog) bacio u vječni nespokoj, koja je tu ko zna otkud, zašto i dokad.
eto, šta ti je relativitet svega i svačega, i čudni putevi nafake gospodnje.
peto, sve treba probati.
kao drugo, prevoda više nego ikad, a ugao pod kojim mogu nakositi glavu - nikad manji. zamalo pa uvetom dodirujem rame, to se nije desilo...od četresdruge!
blagodeti pa i šlampavo odrađene joge su mnogostruko i višestruko veće od zamišljanog.
kao treće, slabo zamišljam, odlično improvizujem. najbolje torbe su nastale od nečega što je "went wrong".
mama kaže, rekao je tata da naručuješ kuhinju, on će dati pare. ne, pare su tu, samo treba da smislim šta hoću. satjerana u ćošak željom da se dokažem ocu, sinoć poslije posla legoh sa olovkama - i nacrtah kuhinju. to je to. poslije deceniju i po zamišljanja tog stana, kuhinja je tu!
nadam se da će mi joga pomoći da pravim čuda jer mi je ćeif, a ne što me muka natjerala.
kao četvrto, danas sam se sa osobitim merakom picnula, i u nekom društvenom vakuumu otišla u nabavku, sleš, razgledanje po prodavnicama. i modiana, i beneton i sportina i knjižara i parfimerija i nakit i supermarket. i tek sad vidim šta sam godinama propuštala. kakva ljepota ritualnog razgledanja detalja po policama.
prolazim tako pored žene koju sam viđala po gradu, nakaradna, luda, jako našminkana, nakinđurena. priča sama sa sobom na klupi u merkatoru. pokazuje prsten onako, ispred sebe, nešto pita.
malo u beneton, simpa prodavac, odjeća dosadna. malo u sportinu, nemaju joga prostirke, imaju jakne od 2000 KM vezane lancom.
u knjižari me prijatno iznenadilo vidjeti nešto što u mojoj glavi ima samo u inostranstvu. vratila mi se neka vjera, društvena pozitiva. ljudi kupuju knjige, članovi kluba čitalaca. ja praktično nikad ne kupujem knjige.
kupila sam kist, kobalt plavu i smaragdno zelenu akrilnu boju, i kratku povest vremena stivena hokinga. nisam znala da postoji reč "povest". na ćošku piše "posebno izdanje za kolekcionare", ajde. 12 KM. smešno. knjige su jeftine, otkrivam, kao tri sata i dva minuta parkinga u BBI-ju i šalica kafe u centru. a i ko će čitati sa ekrana, mrtvo slovo na papiru je tito (mrtvi).
kad čujem iz knjižare Lakin glas. razgovara sa nakinđurenom ženom što priča sama sa sobom. pita je za telefon, da se vide, da bude u njegovom spotu. zvonak mu glas, čuje se u prodavnici, ponavlja - snimamo spot, pa da budeš u njemu, jel imaš neki broj, kako ću te naći. ona ne razumije.
hoću ja, Laka, u tvoj spot! pored police sa knjigama ogledalo, zraknem se, napucana, i korektor i puder i eye shadow fade in, i to baš danas, od svih kul raščupanih dana, nema šanse da se prodam Laki po estetskom senzibilitetu. što je čudno, bila sam u svom najkuljem ikad dezigual mantilu, ali je uz taj moj aj šedou nekako sve izgledalo folkerski. teta je apsolutni pobjednik, sa tačkama od tuša ispod obrva, Lakina davno izgubljena mama, u outfitu koji bi mekvina (mrtvog) bacio u vječni nespokoj, koja je tu ko zna otkud, zašto i dokad.
eto, šta ti je relativitet svega i svačega, i čudni putevi nafake gospodnje.
peto, sve treba probati.
četvrtak, 8. prosinca 2011.
the concert not taken
Na neke se koncerte prosto ne ide. Recimo Balaševićev. Voljela sam ja njega, odrasla uz njega, tata puštao kasetu kad idemo na more, par naših par tuđih ploča, praktično me odgojio.
I sve je kod njega istina - i bagrenje, i ringišpil, i divlji badem. Balašević je muzički Branko Kockica.
Zamišljam koncerte, hiljade očajnika, ovisnika o prošlim vremenima, o slatkom mirisu osamdesetih, o toploj duši slavenskoj, Balašević je Tito muzike, bratstvo i jedinstvo, radna akcija, regionalna saradnja, simpatični lala, Balašević je Čola balaševićke muzike, Balašević je, zapravo, savršen. Tako da su mi jasne hiljade, mada bi meni ipak trebao jedan anplagd sešn, ja u drugom, trećem redu, ugodno zavaljena, lijepo obučena.
Ne ide se ni na Bijelo dugme. Ajdemo u planine. Ionako je, kažu, samo Islamović to odradio kako priliči. Eto, ko bi da se dokaže, taj i dočeka.
A voljela sam Bijelo dugme, nije da nisam, naučilo me da volim svoj znoj, i da ne pristajem na manje od Radmile M. Zamišljam koncert, njih tako bezveze okupljene, ne vidim sebe.
Ne ide se ni na Dinu Merlina. Da se šećkam Njujorkom, a on nastupa u Karnegi holu, otišla bih, ali to onda ne bi bio Dino, nego Čola.
Na Čolu bih išla, zato što je frajer, ali da sam pred binom, da ga se dobro nagledam dok je živ.
Na neke se koncerte ide po blatu i kiši, kroz pustinju i prašumu, na neke se ne stigne, ali se priča kako se išlo. Our concerts is who we are, one might say.
Two roads diverged in a yellow wood,
And sorry I could not travel both
And be one traveler, long I stood
And looked down one as far as I could
To where it bent in the undergrowth.
Then took the other, as just as fair,
And having perhaps the better claim,
Because it was grassy and wanted wear;
Though as for that the passing there
Had worn them really about the same.
And both that morning equally lay
In leaves no step had trodden black.
Oh, I kept the first for another day!
Yet knowing how way leads on to way,
I doubted if I should ever come back.
I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence:
Two roads diverged in a wood, and I--
I took the one less traveled by,
And that has made all the difference.
I sve je kod njega istina - i bagrenje, i ringišpil, i divlji badem. Balašević je muzički Branko Kockica.
Zamišljam koncerte, hiljade očajnika, ovisnika o prošlim vremenima, o slatkom mirisu osamdesetih, o toploj duši slavenskoj, Balašević je Tito muzike, bratstvo i jedinstvo, radna akcija, regionalna saradnja, simpatični lala, Balašević je Čola balaševićke muzike, Balašević je, zapravo, savršen. Tako da su mi jasne hiljade, mada bi meni ipak trebao jedan anplagd sešn, ja u drugom, trećem redu, ugodno zavaljena, lijepo obučena.
Ne ide se ni na Bijelo dugme. Ajdemo u planine. Ionako je, kažu, samo Islamović to odradio kako priliči. Eto, ko bi da se dokaže, taj i dočeka.
A voljela sam Bijelo dugme, nije da nisam, naučilo me da volim svoj znoj, i da ne pristajem na manje od Radmile M. Zamišljam koncert, njih tako bezveze okupljene, ne vidim sebe.
Ne ide se ni na Dinu Merlina. Da se šećkam Njujorkom, a on nastupa u Karnegi holu, otišla bih, ali to onda ne bi bio Dino, nego Čola.
Na Čolu bih išla, zato što je frajer, ali da sam pred binom, da ga se dobro nagledam dok je živ.
Na neke se koncerte ide po blatu i kiši, kroz pustinju i prašumu, na neke se ne stigne, ali se priča kako se išlo. Our concerts is who we are, one might say.
Two roads diverged in a yellow wood,
And sorry I could not travel both
And be one traveler, long I stood
And looked down one as far as I could
To where it bent in the undergrowth.
Then took the other, as just as fair,
And having perhaps the better claim,
Because it was grassy and wanted wear;
Though as for that the passing there
Had worn them really about the same.
And both that morning equally lay
In leaves no step had trodden black.
Oh, I kept the first for another day!
Yet knowing how way leads on to way,
I doubted if I should ever come back.
I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence:
Two roads diverged in a wood, and I--
I took the one less traveled by,
And that has made all the difference.
petak, 2. prosinca 2011.
srijeda, 30. studenoga 2011.
utorak, 29. studenoga 2011.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)