ja te pjesmom zovem

ah, pe-em-eše!


kad li ću konačno priznati postojanje tvoje i divljanje tijelom koje zovem moje, i to kad se žice spoje, što Bog rastavi, da niko ne sastavi!

Oh, pe-em-eše, šta mi glavom pleše, kamenom o kremen kreše, što mi noći nemaju svanuća, daleko mi kuća, daleko mi kuća!

pe-em, o, pe-em-eše, došo si za gušu da stiskaš, da obrve mrštiš, da zaliske peglaš
da mi ruke kršiš, da mi kose mrsiš
ljute rane soliš
došo si da boliš
đavole sokoliš

ti pe-em-eše, ti gujo, ti bagro
ojadiš, zavadiš
poljutiš, popapriš
na izvan izvrneš
iznutra podaviješ
u sivilo zaviješ
pa rakijom zaliješ

pe-em-eše, ti sindromu ljuti

pe-em-eše, beskrajni ti puti

pe-em-eše, ti gospodin budi

pusti ljubičicu, da ne poludi...